Šta je P2P i kako je primijenjen u području nadzora?

Peer-to-peer (P2P) je mreža u kojoj međusobno povezani čvorovi ("vršnjaci") dijele resurse jedni sa drugima bez korišćenja centralizovanog administrativnog sistema.

Karakteristike:

• Eksplozivne i prilagodljive računarske mreže
  

Decentralizovana priroda P2P mreža povećava robustnost jer uklanja jedinstvenu tačku neuspeha (greške) koja može biti kobna u sistemu baziranom na klijentu i serveru. Kada se povećava broj članova, povećava se i potražnja na sistemu, ali se i ukupan kapacitet sistema povećava, a verovatnoća neuspjeha smanjuje. Ako jedan peer na mreži ne funkcioniše ispravno, nije cijela mreža ugrožena ili oštećena. 

Nasuprot tome, u tipičnoj klijent-server arhitekturi, klijenti dijele samo svoje zahteve sa sistemom, ali ne i svoje resurse. U ovom slučaju, kada se više klijenata priključuje sistemu, tada su serveru dostupni manji resursi za svakog klijenta, a ako centralni server podbaci (izbaci grešku), čitava mreža pada.

• Distribuirano skladištenje i pretraživanje

Postoje i prednosti i mane P2P mreža vezane za temu backupa podataka, oporavka i dostupnosti. U centralizovanoj mreži, administratori sistema su jedine sile koje kontrolišu dostupnost datoteka koje se dijele. Ako administratori odluče da više ne distribuiraju datoteku, oni jednostavno trebaju da ga uklone sa svojih servera i više neće biti dostupni korisnicima. Uz ostavljanje korisnika bespomoćnim u odlučivanju o tome šta se distribuira u čitavoj zajednici, to čini ceo sistem podložnim pretnjama i zahtjevima vlade ili drugih velikih snaga. Na primjer, RIAA, MPAA i industrija zabave su pritisnuli YouTube da filtrira sadržaj zaštićen autorskim pravima. Iako mreže server-klijenata mogu pratiti i upravljati dostupnošću sadržaja, oni mogu imati više stabilnosti u dostupnosti sadržaja koji odaberu za hostovanje. Klijent ne bi trebao imati problema sa pristupom nepopularnim sadržajima koji se dijele na stabilnoj centralizovanoj mreži. Međutim, P2P mreže su nepouzdane u dijeljenju nepopularnih datoteka jer dijeljenje datoteka u P2P mreži zahtijeva da bar jedan čvor - član u mreži ima tražene podatke i taj čvor- član mora biti u mogućnosti da se poveže sa čvorom -članom koji zahtijeva podatke. Ovaj zahtev ponekad je teško ispuniti jer korisnici mogu u bilo kom trenutku izbrisati ili zaustaviti razmjenu podataka.

U tom smislu, zajednica korisnika u P2P mreži je u potpunosti odgovorna za odlučivanje koji je sadržaj dostupan. Nepopularne datoteke će na kraju nestati i postati nedostupne nakon što više ljudi prestane da ih dijeli. Međutim, popularne datoteke će biti visoko i lako distribuirane. Popularne datoteke na P2P mreži zapravo imaju više stabilnosti i dostupnosti od datoteka na centralnim mrežama. U centralizovanoj mreži je jednostavan gubitak veze između servera i klijenata dovoljan da izazove neuspjeh, dok u P2P mrežama moraju biti izgubljene veze između svakog čvora - člana kako bi se napravio neuspjeh u dijeljenju podataka. U centralizovanom sistemu, administratori su odgovorni za sve oporavke podataka i sigurnosne kopije, dok u P2P sistemima svaki čvor - član zahtijeva sopstveni sistem rezervne kopije. Zbog nedostatka centralnog autoriteta u P2P mrežama, snage kao što su industrija snimanja, RIAA, MPAA i vlada ne mogu da obrišu ili zaustave deljenje sadržaja na P2P sistemima.

Kako se P2P tehnologija primjenjuje u području nadzora?

Složenost mapiranja portova kamere može se ukloniti korištenjem napredne P2P tehnologije na internetu. Takođe, plug-and-play može biti dostupan slijedećim metodama:

1. Označavanjem svake kamere samo jedinstvenim ID-om, tako da je korisnik može koristiti samo postavljanjem ID-a
   
2. Bez mapiranja portova, prikazivanje u realnom vremenu može biti dostupno provjerom mobilnih klijenata nakon povezivanja na Internet, koji može osloboditi sistem tradicionalnog mapiranja porta ili neuspjeh - geške pri mapiranju portova
3. Što se tiče kamera koje ne mogu uspostaviti P2P vezu, savršena veza može biti dostupna sa videom prosleđenim sa servera na P2P mrežu.